Možda sam subjektivna, ali ne mogu ne primjetiti radosno ozračje koje je zavladalo. Kriza je, posljednje 4 godine vidi se očaj na licima prolaznika. Danas sam prvi put čula ljude da pjevuše na cesti. I samoj mi je došlo da zapjevam "Moju domovinu" sa sredovječnim gospodinom, umirovljenim braniteljem, kraj police s keksima u supermarketu.
I kao što je rekao General, Rat koji nam je zadnja dva desetljeća visio nad glavom, danas je napokon završen. Ostavimo ga u prošlosti i krenimo dalje.
Moja je trogodišnjakinja danas sa mnom vješala zastavu. Premala je da bi shvatila o čemu se točno radi, ali radovala se sa mnom. U fazi je kad ju fascinira sve što vijori i svjetluca. Kad dovoljno porastu, njoj i sekici ispričat ću priču o njihovom djedu kojeg nisu upoznale, a koji je sudjelovao u oslobodilačkom, domovinskom ratu. I da zbog njega i generala koji su danas stigli kući, ona danas ima normalno djetinjstvo.
Na stranu svako politikanstvo, ja danas cijeli dan razmišljam o osobnoj tragediji tih ljudi. Danas kad sam udana i kad imam djecu, tek danas shvaćam cijelu težinu njihove situacije. Cijeli dan razmišljam o djeci koja ih zapravo nisu upoznala, o supružnicima koji su bili prisiljeni živjeti razdvojeno. U tom je kontekstu njihova žrtva još i veća .
A zašto sam ovaj post stavila na blog ne-političke i ne-povijesne tematike? Jer vas želim potaknuti da djeci pričate Istinu o Domovinskom ratu. Vjerojatno svatko od nas ima neku svoju istinu, nekoga koga je izgubio ili traume koje je proživio. Zbog toga učimo djecu toleranciji i nenasilju. Ne ponovilo se. Nikad više.
Izvor: YouTube
Nema komentara:
Objavi komentar