Osam stvari koje sam naučila od svoje obitelji i na kojima sam im jako zahvalna

Postoje neke stvari koje sam naučila od svoje obitelji, a na kojima sam im danas jako zahvalna i iskreno se nadam da ću ih uspjeti prenijeti na svoju djecu.

1. O školi - ona ti mora biti na prvom mjestu. 

 

Ako ne završiš školu, čeka te loš izbor teških fizičkih poslova i plaća nedovoljna da pokrije životne troškove (što sam i iskusila u studentskim danima i nije mi padalo na pamet zapustiti faks zbog "karijere" u američkoj pečenjari).

Nikad ne prestaj učiti i usavršavati se. Uvijek čitaj. Budi član lokalne knjižnice. Uči strane jezike.

2. O novcu - on ne raste na drveću. Moraš ga zaraditi. 

 

Nitko ti ga neće dati samo tako. Ako ti ga i nudi, ima neki interes u tome, a ti moraš provjeriti kakav (ili popularnije: ne pričaj sa sumnjivim strancima)

U mojoj obitelji novac je uvijek bio problem. Kao i većini ljudi, 80- i 90-te ekonomski su bile iznimno teške (a ni danas nije blistavo) i morala sam raditi kako bih mogla studirati (vidi točku 1). Često sam bila bijesna zbog toga, krivila političare i zlatnu mladež i znalo mi se dogoditi da zbog umora ne pokazujem svoj maksimum na ispitima, ali danas sam svjesna koliko je to bilo korisno iskustvo.

3. O štednji - Smiješ trošiti onoliko koliko imaš.  

Taj dio priče posebno zahvaljujem bakama i djedovima, koji su pamtili i teža vremena i koji su znali reći da svaki novčić treba prevrnuti dva puta prije nego ga potrošiš. Novcem se kupuju potrebne stvari, a ostatak se štedi, "za crne dane".

4. O prirodi - Recikliraj.

 

I opet hvala bakama i djedovima koji su me naučili reciklirati. Na neki je način ta osobina i najzaslužnija za pokretanje ovog bloga i za sve igračke koje su nastale od recikliranih materijala.

Ništa se ne smije baciti, a posebno ne kruh. Svakoj se stvari može naći neka nova namjena, a ako baš moraš baciti, odnesi u odgovarajući kontejner ili na reciklažno dvorište.

Priroda je dar s neba i MORAŠ ju čuvati.

5. O sreći - ona je u malim stvarima

 

Novac je potreban za kupovanje stvari koje su ti potrebne (vidi točku 3), ali ne može kupiti sreću.

Sunčan dan je dovoljan razlog za sreću. Još ako si obavila sve poslove (vidi broj 7) pa možeš u šetnju, što će ti više?

6. O gubljenju vremena - Dugi telefonski razgovori, gledanje sapunica, čitanje tračerskih časopisa i ispijanje kava po birtijama su gubitak vremena, a ne odmaranje i opuštanje, kako se danas to popularno zove. Točka. 

 

7. O odmoru - Odmaraš se tek kad obaviš sve poslove koje imaš.

Pod "odmorom" se ne podrazumijeva odlazak u birtiju (tako je moja obitelj zvala ono što je danas poznatije kao lounge bar). (vidi točku 6)

Kućanski poslovi su nužnost i moraju se obaviti. Jambranje i cendranje tu ne pomaže, već samo produžuje njihovo obavljanje. Obavi to i onda se možeš odmoriti. Točka.

8. O poslu - Nama si važna, ali svijet se ne vrti oko tebe. 

Kolege i poslodavci neće titrati oko tebe. Bitna je kvaliteta, a ne kvaniteta - poslodavcu je važno na koji ti način možeš poboljšati njegovo poslovanje, a ne koliko dugo ostaješ na poslu. Trebaš raditi za sebe, a ne za druge. Tuđi posao je uvijek tuđi posao.

*                      *                        *

Nema smisla pretvarati se da je uvijek sve bilo savršeno, jer nije, niti savršenstvo postoji, ali zbilja sam im zahvalna na tome što su me naučili da se snađem u životu i kad njih ne bude i smatram da je to najvažnija zadaća svakog roditelja.

Postalo je moderno majčinstvo prikazivati u negativnom svjetlu

Read it in English.

Naletjela sam na ovaj spot koji je zapravo reklama za Fiat 500 (popularniji "Fićo"). Predlažem da prvo pogledate spot, a onda čitate dalje.

Moram se složiti da ima dosta elemenata koji uistinu jesu smiješni (posebno mi se sviđa onaj dio o tri mjeseca u pidžami, valjda zato jer sam i ja tako provela svoja prva tri mjeseca majčinstva). Ali ono što mi se ne sviđa jest taj neki trend prikazivanja majčinstva u negativnom svjetlu. Kao da je postala moda djecu nazivati dječurlijom, oni su davež, smetnja u restoranu i na plaži, majčinstvo je obveza, djecu se ima zato što je to neki "red", blablablabla.....

Poputa života samog, i majčinstvo je istodobno i gorko i slatko, i briga i radost, ali dobra organizacija je ključ svega. Puno ovisi o tome je li čovjek posložen u glavi prije no što dobije djecu, što nažalost mnogi nisu i onda krene cijela priča o davežu.

Da, nije lako sebe staviti na drugo mjesto, nije lako prihvatiti da nemaš više toliko slobodnog vremena, ali uz malo truda i dobre volje (ako već ne ide instinktivno), sve se može.

Jer loš odnos roditelja i djeteta nije moguće popraviti ni sudskom tužbom, kao što se to rješava u Kini.

P.S. Jedino mi nije jasno kako joj je za troje djece dovoljan taj mali auto.Al' tko sam ja da sudim o svemu ovome, jer ja sam ionako "konzervativka koja vozi VW", kako su me nekoć počastili bivši kolege.

Read it in English.

U Kini roditelji mogu tužiti djecu ako ih redovno ne posjećuju

Read it in English. 

Otkad je svijeta, tu je i neželjene djece. I to je puka činjenica na koju nisu utjecali ni moderna osviještenost o metodama kontracepcije, a sumnjam da će se išta promijeniti uvođenjem zdravstvenog odgoja o kojem ovih dana slušamo tolike polemike.

I da, tužno je što stvari u životu ispadnu tako da ljudi koji žele djecu, često ju ne mogu imati (a ni komplicirani administrativni postupci oko posvajanja ili MPO-a, im ne idu u prilog), a oni koji ih ne žele, "dobiju" (valjda po duhu svetomu) i više no što ih mogu prehraniti ili se prema djeci odnose kao prema nekakvoj smetnji i obvezi.

Na ovaj me post potaknuo članak o tome da u Kini roditelji mogu tužiti djecu ako ih redovno ne posjećuju. Svi zakoni ovog svijeta ne mogu popraviti odnos roditelja i djeteta izgrađen na lošim temeljima, na temeljima bez ljubavi i međusobnog razumijevanja i uvažavanja. Deklaracija o pravima djeteta na snazi je već nekoliko desetljeća pa i dalje postoje oni kojima se živo fućka za nju.

Moje viđenje stvari definitivno se kosi s tradicionalnim, ali ja Četvrtu Božju zapovijed shvaćam kao uzajaman i obostran odnos. Ona krilatica "da se mora znati neki red", za mene je samo puko nametanje svoje volje drugima.

Biti roditelj najteži je posao na svijetu i frustrirajuće je ako u njega niste ušli u zrelijoj dobi, nakon završenog školovanja, zaposlenja i "skućivanja" (ili pojednostavljeno rečeno "građanskim redom"). Ali za to vam nije dijete krivo.

Ne pišem ovo da bih od sebe radila neku moralnu vertikalu, već samo da podsjetim na činjenicu da se dobro dobrim vraća. Kako se mi odnosimo prema djeci danas, tako će se oni odnositi prema nama u budućnosti. Možda smo uvjereni da djeci želimo najbolje, ali to sigurno ne činimo ne poštujući njihove želje (u to ne ubrajam nerazumne želje poput izlaska bez jakne usred zime - tu želju još nikad nisam ispunila svom djetetu).

Pogledajte crtić Merida Hrabra pa ćete shvatiti o čemu pričam.

Read it in English.

Nigdje se ne možeš tako dobro posvađati kao u dječjem parku s drugim roditeljima

Naravno da je teško biti objektivan prema vlastitom djetetu, ali smatram da smo svi mi svjesni svoje djece, u smislu da dobro znamo kakvi su. I zato mi je neshvatljivo da netko, tko zna da mu je dijete agresivno, ostavi to isto dijete bez nadzora. Kad kažem bez nadzora, mislim i na to kad su roditelji fizički prisutni, ali ne i duhom. Znate ono, uobičajena scena u svakom parku - roditelj sjedi na klupi puši/priča na mobitel/čita novine i pravi se da ne vidi što mu dijete radi. Kao, ne vidi da je njegov/njezin četverogodišnjak gurnuo jednogodišnjaka koji tek uči hodati. Ne vidi da je njegova/njezina petogodišnja princeza istrgnula igračku iz ruke dvostruko mlađe djevojčice.

Takve me stvari zbilja mogu izbaciti iz takta. Nemojte to raditi, molim vas to, i zbog Vas, i zbog Vašeg djeteta. Neću Vam pametovati govoriti što biste trebali napraviti, sigurna sam da to najbolje znate sami, ali moram Vam reći da svojom nezainteresiranošću šaljete krivu poruku djetetu i ostavljate krivi dojam o sebi. Ili je to možda ipak pravi dojam?

Postoji i druga strana priče - taj tip (nezainteresiranog) roditelja mene, koja se valjam s djetetom u pješčaniku, smatra majkom kvočkom. Nedavno sam naletjela na zanimljiv post jedne blogerice s takvim stavom, koja se pravda da joj je to jedino vrijeme kad ima vremena raditi. Sve ok, poštujem i shvaćam da je teško biti zaposlen roditelj, ali to je samo izgovor. I dalje ne razumijem zašto bismo svi mi ostali trebali trpjeti takvo ponašanje. O Vašem DJETETU se ovdje radi.

I ne, ne upućujem Vam poglede, niti se uplićem u Vaš odgoj, samo Vam skrećem pozornost na to kako Vaša nezainteresiranost utječe na druge.

Naglašavam da ne krivim dijete, već roditelje. Jer djeca su ipak odraz svojih roditelja.