Nigdje se ne možeš tako dobro posvađati kao u dječjem parku s drugim roditeljima

Naravno da je teško biti objektivan prema vlastitom djetetu, ali smatram da smo svi mi svjesni svoje djece, u smislu da dobro znamo kakvi su. I zato mi je neshvatljivo da netko, tko zna da mu je dijete agresivno, ostavi to isto dijete bez nadzora. Kad kažem bez nadzora, mislim i na to kad su roditelji fizički prisutni, ali ne i duhom. Znate ono, uobičajena scena u svakom parku - roditelj sjedi na klupi puši/priča na mobitel/čita novine i pravi se da ne vidi što mu dijete radi. Kao, ne vidi da je njegov/njezin četverogodišnjak gurnuo jednogodišnjaka koji tek uči hodati. Ne vidi da je njegova/njezina petogodišnja princeza istrgnula igračku iz ruke dvostruko mlađe djevojčice.

Takve me stvari zbilja mogu izbaciti iz takta. Nemojte to raditi, molim vas to, i zbog Vas, i zbog Vašeg djeteta. Neću Vam pametovati govoriti što biste trebali napraviti, sigurna sam da to najbolje znate sami, ali moram Vam reći da svojom nezainteresiranošću šaljete krivu poruku djetetu i ostavljate krivi dojam o sebi. Ili je to možda ipak pravi dojam?

Postoji i druga strana priče - taj tip (nezainteresiranog) roditelja mene, koja se valjam s djetetom u pješčaniku, smatra majkom kvočkom. Nedavno sam naletjela na zanimljiv post jedne blogerice s takvim stavom, koja se pravda da joj je to jedino vrijeme kad ima vremena raditi. Sve ok, poštujem i shvaćam da je teško biti zaposlen roditelj, ali to je samo izgovor. I dalje ne razumijem zašto bismo svi mi ostali trebali trpjeti takvo ponašanje. O Vašem DJETETU se ovdje radi.

I ne, ne upućujem Vam poglede, niti se uplićem u Vaš odgoj, samo Vam skrećem pozornost na to kako Vaša nezainteresiranost utječe na druge.

Naglašavam da ne krivim dijete, već roditelje. Jer djeca su ipak odraz svojih roditelja.